Bosna i Hercegovina nema problem sa strategijama – ima problem sa njihovom provedbom*
Bosni i Hercegovini ne nedostaju strategije. Na papiru, zemlja ima gotovo sve: okvire za zelenu tranziciju, politike energetske efikasnosti, ciljeve za obnovljive izvore energije, pa čak i principe pravedne tranzicije. Sve djeluje usklađeno s evropskim prioritetima i ambicijama.
Ali problem nikada nije bio u onome što je planirano. Problem je u onome što se zaista realizira.
U praksi, građani i poslovni sektor suočavaju se s potpuno drugačijom realnošću. Umjesto jasnih pravila i predvidivih procedura, nailaze na neusklađene propise, složene administrativne procese i ograničenu institucionalnu podršku. Ono što bi trebala biti strukturirana tranzicija sve više liči na birokratski labirint.
Ovaj jaz između ambicije i provedbe nije tehnički problem – to je ključni izazov zelene tranzicije u Bosni i Hercegovini.
Posljedice su već vidljive. Energetski sistem i dalje je u velikoj mjeri ovisan o termoelektranama na ugalj, dok razvoj obnovljivih izvora energije zaostaje za svojim potencijalom. Elektroenergetska mreža je zastarjela i nedovoljno prilagođena novim tehnologijama, a investitori se suočavaju s dugotrajnim procedurama i regulatornom nesigurnošću. Istovremeno, vanjski pritisci rastu. Mehanizam za ugljično prilagođavanje na granicama EU (CBAM) približava se punoj primjeni, što predstavlja direktan rizik za konkurentnost domaće industrije. Ipak, uprkos godinama upozorenja, pripreme za ove promjene ostaju ograničene. Bez pravovremenog prilagođavanja, to bi moglo dovesti ne samo do većih troškova za izvoznike, nego i do pada izvoza, gubitka radnih mjesta i šireg ekonomskog uticaja, posebno u sektorima poput metala i cementa.
Umjesto proaktivnih politika, troškovi prilagođavanja sve se više prebacuju na kompanije i građane – upravo na one koji su najmanje spremni nositi se s neizvjesnošću. Istovremeno, nečinjenje znači propuštanje značajnih prilika: rastuće potražnje za niskougljičnom proizvodnjom, pristupa tržištima i finansiranju EU, te mogućnosti privlačenja investicija kroz nearshoring i zelene lance vrijednosti.
Ovaj problem je posebno vidljiv na nivou domaćinstava. Građani koji žele investirati u solarne panele na krovovima ili poboljšati energetsku efikasnost svojih domova često se suočavaju s istim administrativnim zahtjevima kao veliki investitori. Procedure se razlikuju među institucijama, procesi odobravanja su spori, a pristup informacijama ograničen.
Rezultat je predvidiv: mnogi jednostavno odustaju.
A to je suština problema. Bez aktivnog učešća građana, zelena tranzicija ne može biti ni brza ni održiva. Ovo je posebno važno jer decentralizovani energetski sistemi – uključujući domaćinstva kao „proizvođače-potrošače“ (prosumere) – mogu smanjiti troškove energije, povećati energetsku sigurnost i čak stvoriti dodatne izvore prihoda za građane.
Ironično, rješenja već postoje.
Lokalne inicijative širom Bosne i Hercegovine pokazuju da dobro osmišljene mjere mogu donijeti konkretne rezultate. Programi energetske efikasnosti, unapređenje sistema grijanja i ulaganja u male obnovljive izvore već su smanjili troškove energije, poboljšali kvalitet života i smanjili emisije. Šire gledano, dokazi pokazuju da čišće industrije i obnovljivi izvori energije ne samo da smanjuju zagađenje, nego i stvaraju produktivnija i bolje plaćena radna mjesta, uz smanjenje dugoročnih troškova energije za domaćinstva i preduzeća.
Poruka je jasna: napredak ne zahtijeva nužno velika ulaganja, već jasna pravila, dostupno finansiranje i funkcionalne institucije.
Međutim, izolovani uspjesi ne mogu nadoknaditi nedostatak sistemskog pristupa. Bez koordinacije, jasno definisanih odgovornosti i dugoročnog planiranja, ovi primjeri ostaju ograničeni i teško ih je proširiti. Ako Bosna i Hercegovina želi ostvariti stvarni napredak, fokus se mora prebaciti s izrade strategija na njihovu provedbu. Upravo tu zelene industrijske politike mogu igrati ključnu ulogu – povezujući klimatske ciljeve s ekonomskim razvojem, podržavajući nove industrije i osiguravajući da tranzicija stvara radna mjesta i prilike, a ne samo troškove.
To znači pojednostavljenje procedura i njihovo usklađivanje na svim nivoima vlasti. To znači uspostavljanje jasnih i transparentnih pravila umjesto prostora za diskreciono odlučivanje. To znači poboljšanje koordinacije među institucijama koje trenutno djeluju paralelno, a ne zajedno. I konačno, to zahtijeva ozbiljna ulaganja u modernizaciju elektroenergetske mreže. Također podrazumijeva aktivnu podršku radnicima i regijama pogođenim tranzicijom – kroz prekvalifikaciju, ciljane socijalne politike i ulaganja u nove ekonomske aktivnosti – kako bi se osiguralo da niko ne bude izostavljen.
Bez ovih koraka, čak i najbolje osmišljene politike ostat će neefikasne.
Zelena tranzicija više nije budući cilj – ona je već u toku. Jedino pitanje je hoće li Bosna i Hercegovina njome upravljati ili će biti primorana da se prilagođava pod pritiskom. Trošak nečinjenja će s vremenom samo rasti, dok rana i koordinisana akcija može otključati ekonomske, društvene i ekološke koristi.
Zemlji ne treba nova strategija. Treba da postojeće konačno počnu funkcionisati.
*Napomena:
Ovaj tekst je izrađen uz podršku Open Society Foundations – Western Balkans. Za njegov sadržaj isključivo je odgovoran Centar za razvojne evaluacije i društvena istraživanja (CREDI) i ne mora nužno odražavati stavove donatora.
Tekst je nastao u okviru regionalnog projekta „Osnaživanje Zapadnog Balkana kroz zelene industrijske politike“, u kojem CREDI djeluje kao partner za Bosnu i Hercegovinu. Projekat se nadovezuje na Okvir zelenih industrijskih politika za Zapadni Balkan, razvijen uz podršku Open Society Foundations, i uključivao je tri događaja u zajednici s ciljem jačanja javnog razumijevanja i dijaloga o ulozi zelenih industrijskih politika u ekonomskoj transformaciji, stvaranju radnih mjesta i zaštiti okoliša.
Stavovi izneseni u ovom tekstu temelje se na diskusijama vođenim tokom tih događaja, koji su okupili donosioce odluka, organizacije civilnog društva, medije, akademsku zajednicu i kompanije, te odražavaju pitanja koja su se dosljedno pojavljivala u tim raspravama.